Pozvao bih sve djecake
Dao bih im igracke i
Pustio ih da se cijeli dan
Igraju i jure
Radili bi divne stvari
Prekratki bi bili dani
Voljeli bi svoje skole djaci
Da sam ja neko
Svim majkama bih izbrisao bore
Ucinio da ocevi ih vole
Davnu ljubav da im vrate
I da mirno zive svoje sate
Da sam ja neko
Ne bi, ne bi ljudi zivot proklinjali
Sve bi ruze zeni poklanjali
Kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
I kako bi dobro bilo
Kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
I kako bi dobro bilo
Da sam ja neko
Svim majkama bih izbrisao bore
Ucinio da ocevi ih vole
Davnu ljubav da im vrate
I da mirno zive svoje sate
Da sam ja neko
Ne bi, ne bi ljudi zivot proklinjali
Sve bi ruze zeni poklanjali
Kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
I kako bi dobro bilo
Kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
I kako bi dobro bilo
Da sam ja neko
(Indexi)
| 2 | Komentiraj | Isprintaj | #
Uvijek sam sama donosila svoje odluke. I stajala iza njih. Pitala za savjet, bila nesigurna koji put, ali zadnja je uvijek bila moja. Pa kome paše, dobro je, kome ne paše opet dobro.
Ovaj put je malo, da oprostite jebenije. Ali odluka je na kraju ipak samo moja. Ne znam da li će pasati svima, ikome ili nikome, ali tako će biti.
Odluku ću donijeti. Kad, kako i kakvu, ne znam. Jedan dio je već riješen. Ostaje onaj teži. I bolniji. Ali neizbježan.
Svejedno. Štogod da bude, odluka će pasti. I kao i svaki put, stajat ću iza nje. Pa kome paše, paše. A kome ne paše.... e pa jebi ga.
Moj život, moje odluke. I moja bol...
Bolje nego jučer, lošije nego što ću sutra biti...
| 2 | Komentiraj | Isprintaj | #
...misliti na sve. I na sebe, i na druge. I dovesti u balans sve te misli, sve te ljude, a ne zaboraviti pri tom na sebe...
Imam 25 godina, skoro 26, i još uvijek su mi svi drugi važniji od mene. Barem sam tako mislila do sada. Nakon današnjeg razgovora sa sestrom ispada da sam u trenutnoj situaciji mislila samo na sebe i da nisam vidila i ne vidim dalje od svog nosa...
Dakle. S dečkom sam 2-3 mjeseca. Prva malo ozbiljnija veza nakon 2 godine lizanja rana i skupljanja sitnih komadića sebe. I nije mi loše s njim, dapače jaako mi je dobro.
Ali (kao i kod svakog "ali", ni ovaj nije dobar), postoje dva problema.
Prvi. Dečko mi je krive nacionalnosti. Vrlo nepoželjne danas u Hrvatskoj. I uz to pripadajuće vjere, naravno. Moji, ne prihvaćaju to iz puuuno razloga.
Drugi. moj dečko je imao tu nesreću da se nije rodio uz vatromet i oduševljena lica roditelja i osoblja koje ga je porađalo. Njihova su lica bila sve samo ne vesela. Rođen je uz razne komplikacije zbog komplikacija u trudnoći. Iz toga proizašlo more problema. I s tim mora živjeti cijeli život.
Kad smo se nas dvoje počeli viđati, saznavala sam sve te informacije jednu po jednu. Imala sam mogućnost izbora. Izvagala sam svaku informaciju za sebe, potom sve to skupa, postavila se u milijun mogućih situacija... i odlučila. Pokušat ćemo. Zato što mi se svidio ko osoba. I poštovao me.
Međutim, starcima nisam htjela ništa govoriti još neko vrijeme dok ne vidim da li to vodi ičemu. Ali žensko ko žensko, s materom uvik priča :-)
Nije dobro prihvatila te činjenice. Meni kao svom djetetu želi sve najbolje. U ovom slučaju tu za mene nije vidila ništa dobroga. I šutila je. Koliko je mogla.
Nije mogla tako vječno. Pa je rekla tati. I onda je nastao lom.
Sve se to dešavalo prije tjedan dana. Dio toga opisan je u postu ispod. Previše bolno mi je sve da bih mogla išta smislenije napisati.
Danas se javim kući, da vidim kakvo je stanje. Da pokušam procijeniti da li je mirnije, ili će biti još gore kad dodjem.
Javila mi se sister. 6 god. mlađa od mene. Očitala mi bukvicu. Iznenadila me ozbiljnim razmišljanjem. I još nekim stvarima.
Mama plače svaki dan i noć već mjesec dana. Plakala je i kad sam ja bila, ali ja to nisam vidjela. Sestre, jedna i druga, pod šokom. Zbog takve mame i zbog cile situacije.
Tata? Njemu se sve skupilo. Ja sam bila kap koja je prelila čašu gorčine i razočaranja. U svojim 50-im godinama, bez posla, bez novca, ne može nam pružiti ništa. Nas dvije studiramo, ja nikako privesti to kraju, sestra nikako doći bliže kraju... Obje radimo, i umjesto da pomognemo njima financijski, mi se još uvijek oslanjamo na njihovu lovu...
I onda mu najstarija kćer poruši sve. Prvo, po njegovom, prkoseći svemu što ju je učio. I onda pun boli jer se vežem za nekoga koji me po njemu ne može usrećiti...
Rekla mi je sister: "Možda je njihovo razmišljanje i uvjerenje krivo, ali dužni smo im bar taj minimum poštovanja pa da im to ne rušimo..."
Ne znam što da napravim. Jasno mi je dano do znanja da sam unijela razdor u obitelj. I da je to moguće popraviti samo jednim potezom....
Dragi, ako pročitaš, oprosti. Lakše mi ovako sagraditi kostur pa ga izgovorenim riječima dopuniti...
P.S. molim sve one koji se namjeravaju oglasiti nekim zlobnim komentarom da svoju glupost hrane negdje drugdje. ovdje nisu i neće biti dobrodošli.
| 3 | Komentiraj | Isprintaj | #
Uvijek sam se smatrala osobom sa čvrstim stavovima. Dobro odgojenom osobom sa pravim principima. Koja nastoji ne imati predrasude bilo koje vrste. Smatrala sam da to dugujem svojim roditeljima, mislila sam da su oni to i željeli postići kod mene.
Ne znam da li sam se prevarila, ali vidim da nisam bila 100% u pravu što se svega navedenog tiče.
U mojem su ocu ukorijenjene predrasude. Iz duboko intimnih razloga, ali predrasude. I razumijem ga. Ali ne shvaćam u potpunosti.
U mojoj su majci ukorijenjene duboke životne vrijednosti. Jedna od njih je i uvijek stati uz muža, ali istovremeno štititi i djecu. Pa se sve lomi preko njenih leđa. I često bude nepravedno okrivljena za nešto. Ali ona će svaki put isto postupiti. I razumijem je. Ali ne shvaćam u potpunosti.
U meni se bore tradicija, vrijednosti, principi, karakterne crte koje vučem od oba roditelja, želja da vodim svoj život pomiješana sa željom da njih ne povrijedim. Teško je. I strah me da ne povrijedim ljude do kojih mi je najviše stalo. Istovremeno me strah da u tom strahu ne izgubim sebe.
Uvijek sam stajala iza svojih odluka, bile one dobre ili loše. Uvijek sam nastojala priznati kad bih zasrala. I nikad nisam bježala od problema. Zatvarala oči, zaobilazila, ali nikad bježala. Kad-tad bih to riješila. I držala se nekih stvari koje su mi uvijek, ili samo tad, bile bitne. Najvažnije od svega, uvijek sam nastojala biti iskrena. Prema samoj sebi. A pogotovo prema svojim roditeljima.
Ipak, karakter mog oca vidi se i u meni. Puno pričam, ali jako malo o sebi. U biti, puno pričam i osebi, ali s najbližima o sebi jako malo. Uvijek očekujem da će na osnovu nekih mojih nejasnih natuknica moji najbliži shvatiti o čemu se radi, pravilno formulirati pitanje na koje ću onda ja dati pravi odgovor, i svima će sve biti jasno. Takav je i moj otac.
Zbog toga nam se i dešava trenutni pad sistema. Ja sam natuknula, nadajuć se da će shvatiti. On nije ništa rekao, nadajući se da ću JA shvatiti. I ostala je tišina.
Međutim, iskrenost u meni nije mi dala mira, pa sam mami rekla sve. I mama je pokušavala shvatiti. Nije mogla. Očekivala je nastavak priče s moje strane. Nikad ga nije dobila. Željela sam da prođe još malo vremena, da vidim na čemu sam, pa da sa konkretnim činjenicama stupim pred njih oboje i kažem što imam.
Nisam stigla. Teret šutnje za mamu je bio prevelik. Rekla je. I onda je došlo do kratkog spoja. Neke jako intimne vode u dubini tatine duše bile su uzburkane tim činjenicama koje je čuo. Nije mogao šutiti, morao mi je dati do znanja da zna i da sam ga povrijedila. Jako.
Jučer smo oboje plakali. Svak u svome stanu, u svome gradu. On, razočaran, pokušavajući shvatiti. Ja, uznemirena, razočarana, s dubokim osjećajem krivnje što sam ga povrijedila, a istovremeno ljuta što mi pokušava na neki način narediti da postupim po njegovom.
Nakon njega, zvala je mama. I opet smo obje plakale. Ona, s olakšanjem što više ne mora šutiti, puna boli jer smatra da njeno dijete zaslužuje najbolje i da je bolje da se nekih stvari ne dotičem, ljuta jer se sve opet lomi preko nje, slomljena od svega skupa. I ja, zbog svega toga što sam čula iz njenog plača.
Teško je kad roditelj kaže da se razočarao u svoje dijete. Još je teže kad se radi o nekim stvarima o kojima bi se dalo raspravljati da li su vrijedne tako teških riječi. Daleko je najteže procijeniti koje su to stvari radi kojih mogu i smiju uopće pasti tako teške riječi.... Jebeno je teško kada si to dijete ti....
Duša boli kada čuješ roditelje kako plaču. Još više boli kad znaš da, unatoč njihovim suzama, ne možeš protiv sebe. I bez obzira na sve, napravit ćeš po svome. Suzama usprkos...
Rekla sam tati: "Odgojio si me da mislim svojom glavom. Da cijenim ljude po tome kakvi su, a ne tko su i što su. Ako tako nisam odgojena, onda ne znam gdje sam to naučila."
Mami sam rekla: "Život je prekratak da ga potrošimo na ovakve stvari, da radi stvari koje ne razumijemo ili radi odluka s kojima se ne slažemo prekidamo kontakte i beskrajno se i bolno svađamo. To nit želim nit ću sudjelovati."
Ova mi je godina svakako čudno i teško i naopako počela. I svakim danom pokazuje da neće biti ni laka ni kratka. Ali to sam ionako znala, pa nije bed. Ali da boli, boli...